Licenciranje softvera je važna tema jer sa jedne strane štiti intelektualnu svojinu programera ili kompanije koja je razvila softver, dok sa druge strane korisnicima pruža pravnu sigurnost da softver koriste zakonito.
Dakle, bilo da ste IT firma koja je razvila softver, organizacija koji koristi razne alate u svakodnevnom poslovanju, ili možda frilenser koji se bavi kreiranjem digitalnih rešenja, razumevanje kako radi licenciranje softvera vas može zaštititi od svih potencijalnih pravnih problema.
U ovom tekstu, ne samo da ćemo razjasniti šta licenciranje softvera tačno znači, već ćemo vas voditi kroz korake koji vam mogu pomoći da bolje zaštitite svoje proizvode i izbegnete pravne rizike.
Takođe, za bolje razumevanje postupka licenciranja softvera razjasnićemo ključne pojmove kao što su vrste licenci, obaveze korisnika i način pravilnog sastavljanja ugovora o licenciranju koji će vas štititi.
Ako se pitate kako da zaštitite (i monetizujete!) svoju intelektualnu svojinu ili jednostavno postavite sigurniji poslovni model, ovaj tekst će vam pružiti odgovore na sva ta pitanja.
Licenciranje softvera zapravo znači davanje dozvole korisniku da koristi vaš softver pod određenim uslovima, ali bez prenosa vlasništva.
Npr. kada korisnik kupi Windows operativni sistem, on zapravo ne postaje vlasnik softvera već dobija “samo” licencu da koristi softver.
U suštini, softver je zaštićen kao autorsko delo, a licenca je ugovor kojim autor (ili nosilac prava) daje pravo korišćenja drugom licu.
Vrlo je jednostavno: Licenciranje softvera štiti i autora softvera i korisnika.
Kako? Tako što:
U Srbiji, korišćenje nelicenciranog softvera predstavlja povredu autorskih prava po Zakonu o autorskom i srodnim pravima, što može dovesti (i već je u praksi dovodilo) do ozbiljnih kazni.
Npr. Nakon istraživanja BSA – Alijansa za poslovni softver, gde je utvrđeno da se čak 67% softvera u Srbiji koristi bez validne licence, Poreska uprava Srbije (dok je nadzor legalnosti softvera bio u nadležnosti Poreske uprave) i Služba za borbu protiv organizovanog kriminala su u određenim navratima pokretale istrage i oduzimale opremu firmama koje su koristile nelegalan softver (ovde možete pročitati više o jednom takvom slučaju).
E sad, za koga je licenciranje softvera naročito važno (i kome će ovaj tekst biti od najveće koristi) i zašto?
Prvenstveno za:
Drugim rečima, za sve oni koji su softver razvili, distribuiraju ga ili koriste u poslovne svrhe.
Licenciranje softvera ne počinje izradom ugovora, već mnogo ranije – samim činom stvaranja.
Da bi se neki softver mogao legalno koristiti, distribuirati ili komercijalno eksploatisati, neophodno je razumeti da pravna zaštita dolazi iz dva izvora:
Drugim rečima, evo koja dva koraka morate da preduzmete da biste licencirali vaš softver:
Prvi korak u cilju pravne zaštite softvera jeste zaštita autorskim pravom.
U Srbiji autorska dela (pa i sam softver kao takav) uživaju „automatsku“ zaštitu, odnosno nije potrebna prijava i registrovanje kod bilo koje institucije da bi softver bio zaštićen.
Što ne znači naravno da ne možete i da ne biste trebalideponovati tj. registrovati vaš softver, jer uz formalnu registraciju uživate dodatnu sigurnost u slučaju spora — na primer, ako dođe do potrebe da pred sudom dokažete kada je softver nastao i ko je njegov autor.
Naime, da bi softver uživao pravnu zaštitu, dovoljno je da je ispunjen osnovni uslov: da softver predstavlja originalnu duhovnu tvorevinu izraženu u određenoj formi.
I upravo ta forma izražavanja – konkretno izvorni kod (source code), objektni kod (object code), pa čak i pripremna dokumentacija i dizajn – su ono što se štiti autorskim pravom, odnosno ne štiti se funkcionalnost softvera.
Šta to konkretno znači?
Recimo da ste razvili HR program koji evidentira radne sate, upravlja zaposlenima i generiše izveštaje (o platama, prisutnosti i sl.). Te funkcionalnosti, iako su korisne i jedinstvene za svaki HR program, ne mogu biti zaštićene autorskim pravom. Zakon o autorskim pravima štiti originalnost izraza, ali ne ideje ili principe koji stoje iza tih izraza.
I zato, ukoliko neko napiše softver koji ima identičnu funkcionalnost kao vaš, ali je kod nastao nezavisno, bez kopiranja – ne dolazi do povrede autorskog prava.
Drugo, autorsko delo (pa i softver) mora biti izrađen u određenoj (materijalnoj) formi (kod).
Dakle, ne može ostati na nivou ideje. Ideje se ne mogu štititi.
Svet je prepun ljudi sa dobrim idejama koji su bez para i koji su ostali na nivou ideje.
Takođe, vodite računa gde stvarate svoje autorsko delo, na čijem računaru, da li ga stvarate u radnom odnosu „u slobodne sate“.
Ovo sve zbog toga što Vam se može dogoditti da izgubite kompaniju kao što se desilo kompaniji koja je pravila Bratz lutke za decu a više o tome možete pročitati ovde.
A sada, prelazimo na drugi korak, odnosno na samo licenciranje softvera.
Ako ste, nakon čitanja prethodnog pasusa, pomislili: „Pa ako mi softver već uživa zaštitu sam po sebi, čemu onda dodatna papirologija oko licenci?“
Odgovor je sledeći: Iako autorsko pravo pruža osnovnu zaštitu vašeg softvera time što zabranjuje njegovu povredu (pr.neovlašćeno kopiranje, distribuciju i ostalo), ono ne govori ništa o tome šta korisnicima jeste dozvoljeno.
Drugim rečima – autorsko pravo vas štiti od onih koji krše vaša prava, ali ne uređuje pravila za one koji vaš softver koriste legalno.
Dakle, ugovor o licenciranju softvera, precizno definiše ko, kako i pod kojim uslovima sme da koristi vaš softver – npr. da li sme da ga menja, koristi u komercijalne svrhe, deli dalje, ili ga koristi samo interno i sl.
Preciznije, ugovor o licenciranju softvera reguliše stavke kao što su:
U nastavku ćemo malo detaljnije obraditi šta sve ugovor o licenciranju softvera treba da sadrži.
Ugovor o licenciranju softvera je temelj odnosa između davaoca i sticaoca licence. Ako se ne napiše jasno i precizno, posledice mogu dovesti do zloupotrebe softvera, gubitka prihoda, ili čak potpunog gubitka kontrole nad proizvodom.
Evo šta sve ugovor o licenciranju treba da sadrži:
Najzad, ugovor o licenciranju softvera bi trebalo da bude zaključen u pisanoj formi i da detaljno definiše i reguliše gore navedene elemente.
Prilikom izbora softverske licence, prvo trebate razumeti različite vrste licenci i kako one utiču na distribuciju, modifikaciju i korišćenje softvera.
Možemo reći da postoje dve osnovne kategorije licenci:
Naravno, i unutar njih postoji više podkategorija, ali ćemo se potruditi da vam pomognemo da razumete svaku i odaberete pravu licencu za vaš softver, u zavisnosti od ciljeva koje želite postići.
Kod ove softverske licence, korisnici/sticaoci licence plaćaju za pravo korišćenja, ali nemaju pristup izvornom kodu.
Ovde dalje razlikujemo:
Dakle, vlasnička licenca je sjajan izbor za kompanije koje žele potpunu kontrolu i idu na komercijalnu prodaju.
Ova softverska licenca omogućava slobodnu upotrebu, modifikaciju i distribuciju softvera, ali svejedno može da nosi određena ograničenja sa sobom.
Npr. Permissive License, odnosno dozvoljavajuća licenca kao što je MIT, Apache, BSD, je poprilično fleksibilna opcija koja dozvoljava komercijalnu upotrebu. Idealna je za one koji žele široku upotrebu svog softvera, uključujući i komercijalne svrhe, a ne nameću obavezu deljenja izmenjenog koda.
Copyleft licenca (npr. GPL) je nešto stroža varijanta, jer zahteva da svi modifikovani derivati softvera ostanu open-source i budu distribuirani pod istim uslovima kao i originalni kod. Ovo znači da ako neko modifikuje softver i deli ga, mora deliti te izmene pod istim open-source uslovima. Idealna je za autore softvera koji trebaju ostati otvoreni i dostupni javnosti.
Konačno, tu je i Weak Copyleft licenca, koja omogućava kombinovanje otvorenog I zatvorenog koda (kao npr. MLP). Idealna je za projekte koji imaju i otvoreni i vlasnički deo koda.
Drugim rečima, kod open-source licenci gubite kontrolu nad kodom u manjem ili većem obimu, pa je samim tim i licenca fleksibilnija, ali je ista i dostupnija široj publici i doprinosi većem razvoju i inovacijama kroz zajednički rad programera.
Osim vlasničkih i open-source licenci, još bi kratko spomenuli i besplatne i probne licence koje imaju marketinški karakter, odnosno služe kao odličan alat za privlačenje korisnika.
Pa tako, freeware (besplatni softver) korisnicima omogućava neograničeno korišćenje softvera bez plaćanja, ali bez prava na modifikaciju ili uvid u izvorni kod.
Freeware može biti dobra opcija za jednostavne aplikacije, alate ili kao vid promocije za plaćene verzije softvera. Na primer, antivirus programi često nude besplatne verzije sa osnovnim funkcijama.
Sa druge strane, shareware (probni softver) korisnicima daje ograničen pristup softveru, bilo po trajanju (npr. 14 ili 30 dana) ili po funkcionalnostima.
Nakon isteka probnog perioda, korisnik mora kupiti licencu za nastavak korišćenja. Ovo je odličan način da korisnici isprobaju softver pre kupovine, posebno za alate i programe koji zahtevaju veću investiciju.
Sve u svemu, ove dve licence su odlične za brzo širenje korisničke baze, testiranje tržišta i podsticanje korisnika da pređu na plaćene verzije.
Advokat za licenciranje softvera pomaže kompanijama i generalno IT-evcima da pravilno zaštite, koriste i komercijalizuju svoj softver kroz pravno valjane softverske licence.
Njegov posao je da posavetuje klijente koju vrstu softverske licence da koriste, u zavisnosti od poslovnog modela i ciljeva. Takođe, advokat za licenciranje softvera je tu i da ispregovara i sastavi dobre ugovore o licenciranju softvera, kojima se precizno definišu prava i obaveze korisnika, način distribucije, ograničenja u korišćenju, zaštita intelektualne svojine i odgovornost.
Osim ove vrste pomoći, advokat za licenciranje softvera tipično pruža podršku i u vezi drugih vrsta softverskih ugovora, kao što su:
U suštini, advokat za licenciranje softvera štiti vaš kod, poslovni model i prihod vašeg biznisa.